[INTERVJU] Ravnateljica NCVVO-a Maja Jukić: Vrijeme je da stvorimo kulturu kvalitete i odgovornosti na razini učenika, nastavnika, škole, roditelja i lokalne zajednice

Maja Jukić je ravnateljica Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje od 2014. godine. Krajem ove joj ističe mandat, a za novi će se kandidirati samo ako se stvore pozitivni preduvjeti za kvalitetan rad. Kvaliteta i ispitivanje kvalitete su bili među glavnim temama velikog intervjua za srednja.hr. U uredu ravnateljice, koji se nalazi u novim prostorima NCVVO-a u centru Bundek, razgovarali smo gotovo dva sata o problemima koji se često aktualiziraju tijekom državne mature, samoj sigurnosti ispita, ali i budućnosti NCVVO-a.

Ravnateljica NCVVO-a Maja Jukić ; screenshot|HRT

U vrlo otvorenom razgovoru, na pitanja koja joj možda i nisu posve odgovarala, ravnateljica NCVVO-a – Centra ponajprije poznatom po državnoj maturi, odgovarala je vrlo detaljno, s argumentima i bez skrivanja.

Tako nam je kroz intervju otkrila kako je ove godine angažiran privatni istražitelj koji izvana prati sigurnosne aspekte oko državne mature, ali i dodatne korake koji su napravljeni kako bi se povećala sigurnost.

Dobar dio odgovora posvećen je kvaliteti, odnosno o tome što je potrebno kako bi se povećala kvaliteta učenika, profesora i škola. Ako bi se odgovor mogao sažeti u jednu riječ, to bi bila odgovornost.

Intervju je napravljen prije početka državne mature, imenovanja nove voditeljice Ekspertne radne skupine pa i ministrice znanosti i obrazovanja.

Ostaju li sankcije kao prije, učenik koji bude uhvaćen u prepisivanju, ne može ići na maturu te godine ni sljedeće?

Držimo se onoga što smo odlučili prošle godine. Tada smo analizirali sve zakonske dokumente i podzakonske akte te smo donijeli odluku koju NCVVO može donijeti. To je pravilo sadržano u Pravilima pripreme, organizacije i provedbe ispita državne mature koje smo donijeli nakon one godine kada su ispiti ukradeni. Nadamo se da će i ove godine, kao i prošle, ova mjera djelovati preventivno te da neće biti potrebe za njegovom primjenom.

Imate li neke informacije, kako se regulira prepisivanje na maturi u drugim zemljama?

Iz našeg iskustva ili proučavanja međunarodnih iskustava, čudi nas što neki u Hrvatskoj dovode u pitanje pravilo kojim se šalje poruka da su krađa pitanja i prepisivanje nedopustivi te da je posebno potrebno zaštiti državnu maturu od navedenog. Takva sankcija ne bi trebala predstavljati bilo kakav problem. Do sada tijekom provedbe ovogodišnje mature nismo imali negativna iskustva s prepisivanjem. Ovo pravilo je preventivno upozorenje da se niti do kraja provedbe državne mature ono ne dogodi.

Prema informacijama koje imamo, npr. u Belgiji, SAD-u i Izraelu, pokušaj prepisivanja ili nekog težeg djela, sankcionira se s pet godina zabrane polaganja svih ispita pa čak i polaganje vozačkog ispita.

Kroz rad na portalu, uvidio sam da maturanti i maturantice, tek u zadnji tren kreću provjeravati informacije bitne za mature. Od toga kakvi kalkulatori su dozvoljeni pa do drugih detalja. Što vi njima preporučujete, kako da se informiraju i kada da s time krenu? Dosta prigovora primamo, kada krene sama matura i neposredno prije početka ispita, na info centar NCVVO-a. Teško je uopće doći do njega pa koliko ljudi uopće radi u tom centru? Kakva je struktura tog odjela?

U trenutku kada se provode ispiti državne mature, info centar je u punom sastavu i ima sedam ljudi, voditeljicu Mirjanu Smoljić, zaposlenicu Centra i 6 studenata . U pripremnom periodu DM, broj osoba u info centru se kreće od pet do sedam. Dakle struktura info centra je takva da imamo jednu stalno zaposlenu osobu, a ostalo su studenti koje angažiramo po potrebi. Neki od njih su tu već godinama te su informirani o svemu bitnom, vezanom uz maturu.

Problem je što najveći broj pristupnika traži informacije u zadnji tren. Jasno vam je da tih sedam osoba ne može odgovoriti na sve upite, ali ne bi moglo ni 20 pa ni 50 kada više tisuća ljudi pokuša zvati u jednom trenutku.

Stoga je bitno, s obzirom na to da prijave za maturu počinju prvog prosinca, da pristupnici kao punoljetne osobe ili osobe koje to samo što nisu postale, budu odgovorne i ne čekaju zadnji tren kako bi saznale sve potrebne informacije. Razumijem da su ljudi često kampanjci i da ima trenutaka u životu kada si to možete dopustiti, ali oni kojima je stvarno stalo da ispite mature napišu što bolje i da budu informirani o svemu, neće čekati zadnji tren kako bi nazvali info centar i saznali sve što ih zanima.

Na kraju krajeva, NCVVO je napravio priručnike za sve kategorije pristupnika te su za najčešće postavljena pitanja pripremljeni odgovori na njih i na našim stranicama. Činimo što možemo kako pristupnici niti ne bi trebali zvati info centar za potrebne informacije. O ispitnim katalozima da niti ne govorimo premda vjerujem da su oni puno više korišteni jer se pomoću njih maturanti, sami ili tijekom nastave, pripremaju za ispite.

Vidjeli ste prema podacima iz info centra da oko 4.500 PIN-ova i TAN-ova reizdamo tijekom godine, što znači da oko 12 do 13 posto pristupnika izgubi podatke nužne za prijavu ispita DM i pristupanje istima. To dovoljno govori o neozbiljnom pristupu dijela pristupnika. Za pretpostaviti je da takvu osobu uhvati panika pa u zadnji tren zove info centar koji ne može odjednom prihvatiti veliki broj upita. Stvarno treba podići prag odgovornosti i tko god već bira biti neodgovoran, mora biti spreman prihvatiti i posljedice takvog ponašanja. Taj princip bi trebali primjenjivati svi za svoje ponašanje i odabire, pogotovo odrasli, ali tome bi se trebali učiti i mlađi od 18 godina.

Ipak, svakako treba napomenuti, ako ne možete dobiti info centar telefonski, napišite poruku elektronskom poštom. Mislim da nitko ne može reći da mu se na mail nije odgovorilo. Možda se ponekad mora čekati malo duže od uobičajenog (više od 24 sata), pogotovo kada je lista pristiglih mailova podugačka zbog onih pitanja koja stižu u zadnji tren. Svatko tko na vrijeme zatraži bilo kakav savjet ili pitanje, dobiva odgovor koji predstavlja pravovremenu informaciju.

Također, pristupnici bi svakako trebali pratiti stranice NCVVO-a i Postani student.

Standardizacija ispita – je li nečiji rezultat od 80 posto riješenosti na maturi hrvatskog 2014. isto što je riješenost od 80 posto 2016. godine? Je li to usporedivo?

Nisam prava osoba za to pitanje, u odjelu za promicanje kvalitete obrazovanja rade psihometričari i stručnjaci koji se bave tom tematikom i s pitanjima vezanim uz ispitnu tehnologiju, odnosno kako napraviti ispite koji će biti približno jednoznačni.

Mogu reći da je gotovo nemoguće u potpunosti imati jednaku mjerljivost, čak i da primjenjujemo sva pravila struke vezane za stvaranje zadataka i ispita. Nas u standardizaciji ispita značajno sprečava objava svih ispita na stranicama NCVVO-a. Jedna smo od rijetkih zemalja koja to radi. Mogu razumjeti kao bivša nastavnica i majka maturanta da je to u nekom trenutku bilo potrebno kako bi se razbio strah od nepoznatog zbog tajnosti zadataka. Ali trenutno, zbog objave ispita, ne možemo iskoristiti one zadatke koji su pokazali izvrsnu kvalitetu što bi nam osiguralo bolju ujednačenost svih inačica u svim godinama ispita. S druge strane ne bi bilo mudro ne unapređivati testove iz godine u godinu, ako smo postali vještiji i stručniji. Zbog objavljivanja svih provedenih ispita imamo gotovo najskuplje ispite na svijetu. Recimo, PISA zadaci su strogo čuvani i kada hoćete dobiti neki od primijenjenih zadataka, to nije moguće. U većini slučajeva u svijetu provedbe ispita, primjenjuje se pravilo da se ne objavljuju svi zadaci kako bi oni, za koje je utvrđeno da su izvrsnih metrijskih karakteristika tj. da su kvalitetni, bili korišteni i dalje.

Činimo sve što možemo sa stečenim znanjem i u danim okolnostima. Donositelji obrazovnih politika i odluka ključnih za obrazovanje nisu stručnjaci u području ispitne tehnologije pa ako nas ne konzultiraju, donose odluke koje nam onemogućuju da svoj posao obavljamo potpuno stručno i kvalitetno.

Kada govorima o tehnologiji za izradu i provedbu ispita, u zadnje vrijeme je bilo govora o e-maturi. Zar nije preduvjet takvog projekta informatička opremljenost škola? Možemo li uopće razgovarati o e-maturi dok u svakoj školi ne bude dovoljan broj laptopa?

Dobro ste pitanje postavili jer smo na Državnom skupu koji smo organizirali u veljači ove godine u Opatiji za ravnatelje osnovnih i srednjih škola, tek počeli pričati o e-ispitima, a to je upravo bilo to – tek početak razmišljanja o e-ispitima. Prošle godine u 10. mjesecu sam kao predstavnik RH bila na skupštini međunarodnog udruženja IEA koje provodi TIMMS,ICCS, ICILS, PIRLS i slična istraživanja u obrazovanju. Tamo su nam otvoreno rekli, da tko ne bude osposobljen za e-ispitivanje za sljedeći ciklus, više neće moći sudjelovati u njihovim projektima. Npr. što se tiče TIMSS-a, TIMSS 2019. je zadnji ciklus gdje se mogu koristiti ili papir i olovka ili elektronski oblik ispita, a za sljedeći ciklus više neće biti moguće koristiti papir i olovku.

Dakle, u svijetu se ide prema prema e-ispitivanju. NCVVO je institucija koja je zadužena za provedbu ispita. Dakle, mi pričamo o e-ispitivanju jer smo svjesni da je već podne i pet minuta. Isto tako smo svjesni da je potrebno ne samo ono što ste vi naveli, infrastruktura i kompletni tehnički preduvjeti.

Meni se većim problemom čini osposobiti nastavnike da mogu tako ispitivati svoje učenike i uvježbavati ih, kako bi učenici na e-ispit došli potpuno pripremljeni za ispitivanje e- tehnologijom. Dakle, nije dovoljno samo napraviti svu moguću tehničku podlogu, niti je dovoljno napraviti e-ispit, nego je itekako nužno da se ta tehnologija na svaki način uvede u proces učenja.

Znači li to da 2020. godine moramo uvesti e-ispite? Što točno znači početak novog ciklusa?

Svako ispitivanje ima ciklus od nekoliko godina, jer se po pravilima struke ono mora uspostaviti, pilotirati, provesti, a zatim analizirati rezultate i donijeti zaključke. Sljedeće TIMSS glavno ispitivanje će biti 2023. godine (dakle svake 4 godine). Mi ćemo čak i u ovom ciklusu TIMSS 2019 provesti elektroničko ispitivanje.

PISA se već isto tako provodi na računalu. Mi unajmimo računala, pripremimo memo stickove sa zadacima za računala, učenik se uključi, za predviđeno vrijeme mu se odvrti test i on na njega odgovara. U našoj zemlji, to nije uobičajena tehnologija ispitivanja, pa je za očekivati da naš učenik ne postiže tako dobre rezultate ne samo zbog znanja ili neznanja, nego i zbog nenaviknutosti na taj način ispitivanja.

Na mala vrata, tamo gdje se ne radi o ispitima visokog rizika, ipak uvodimo e-testiranje. Što se tiče TIMSS-a ispite ćemo provoditi na tabletima koje ili škola kao e-škola ima, ili će oni biti iznajmljeni. Sve škole koje će sudjelovati imat će od nas osiguranu infrastrukturu tako da će svima biti omogućeni jednaki uvjeti pri ispitivanju. Na taj način smo proveli probno ispitivanje koje je u ciklusu TIMSS 2019 bilo planirano za ovu godinu.

Što se tiče državne mature, tu ste u pravu. Prvo je nužno da cijela Hrvatska bude pokrivena širokopojasnim internetom, da sve škole imaju jednaku opremljenost i mogućnost pristupa toj tehnologiji, nastavnike koji su osposobljeni i koji su sa svojim učenicima dio polaganja ispita već tako uvježbali, a Centar mora pripremiti kvalitetne testove te aplikaciju – banku zadataka, s kojom bi se takav ispit mogao provesti i analizirati.

Znači, nismo još blizu e-mature?

Gledano iz sadašnje perspektive, imamo još jako puno posla. Sve navedeno što mi predlažemo je samo stručni i tehnički preduvjet nas operativaca koji to trebamo provesti. Ne zaboravimo da bez političke odluke donositelja odluka u obrazovanju, e-matura neće biti moguća.

Među maturantima se stvara jedan antagonizam tijekom mature, između gimnazijalaca i strukovnjaka. Svake godine to pitanje se postavlja, vrti se u krug, o prilagođenosti ispita mature strukovnim školama. Je li uopće potrebno prilagoditi ispite za sve, jer to je jedno realno pitanje koje si maturanti postavljaju? Imamo sve veći broj strukovnjaka koji nastavljaju svoje obrazovanje na sveučilištima, veleučilištima i visokim školama, kako NCVVO gleda na tu podijeljenost i na rezultate mature, prema kojima se vidi da gimnazijalci na ispitima bolje prolaze?

To je jedno od ključnih pitanja kojim se bavimo. Zbog toga smo razvili opći model certificiranja strukovnih kvalifikacija i prijedlog projekta financiranog iz ESF-a za daljnju razradu i primjenu tog modela. S tim u vezi je i problem rekonceptualizacije državne mature s kojim se zasad još nismo eksplicitno pozabavili. Važno je, po tko zna koji put ponoviti, da je Državna matura obvezna samo za završetak srednjoškolskog gimnazijskog obrazovanja. Ključni problem je što se zaboravlja da učenici strukovnih škola, prvenstveno, trebaju steći kvalifikaciju. Oni kada upišu školu, moraju preuzeti odgovornost za svoj budući život i razvoj, kao i njihovi roditelji i nastavnici, kako bi što kvalitetnije stekli kvalifikaciju za koju su se odabrali školovati . Potrebno je osigurati da papir koji će polaznici dobiti na kraju strukovnog školovanja, bude relevantan dokaz da su stekli određenu kvalifikaciju. To bi trebala biti osnovna namjena strukovnog obrazovanja.

Trenutna ekonomska situacija je takva da nema dovoljno posla za sve u društvu, a posebice za mlade. S druge strane, imamo toliko upisnih mjesta na institucijama višeg i visokog obrazovanja, da to nadilazi broj svih srednjoškolskih učenika u generaciji, uključujući i učenike koji završavaju trogodišnje srednjoškolsko obrazovanje. Studiranje je djelomično postalo socijalna kategorija. Institucijama višeg i visokog obrazovanja je naravno u cilju da upišu sve planirane polaznike.

Mi u Centru bismo željeli pomoći kako bi se omogućio nastavak obrazovanja u struci u odabranom području rada na početku srednjoškolskog obrazovanja, onome tko je kvalitetan u svom strukovnom području. Čini nam se da to ima smisla ako se nastavlja obrazovanje polaznika strukovnog obrazovanja. Npr. ako se radi o medicinskoj sestri opće njege/medicinskom tehničaru opće njege koji želi nastaviti obrazovanje da to bude na Zdravstvenom veleučilištu, da tehničar za elektroniku nastavi obrazovanje u tom području rada na TVZ-u, FOI-u, FER-u ili slično, tj. da osmislimo sustav koji bi onima koji su dobri u struci i žele nastaviti obrazovanje, mogli nastaviti dalje svoje obrazovanje upravo u toj struci na osnovi ispita iz svoje struke, tj. certificiranja strukovne kvalifikacije.

Međutim, polaganjem ispita Državne mature za sve srednjoškolce koji žele nastaviti školovanje, to se ne postiže jer je nužno polaganje općih predmeta. Tehničari zdravstvene njege idu u školu pet godina, a samo prve dvije godine imaju opće predmete. Uz 4.500 sati prakse, jako teško na osnovi opće obrazovnih predmeta se mogu upisati visoku obrazovnu instituciju kao što je Zdravstveno veleučilište ili Medicina, što je nekakav logičan slijed. Njih to stavlja u jednu posebno nepovoljnu poziciju u odnosu na druge polaznike, a koji pri tome nisu imali niti sata prakse, niti će doseći 4.500 sati prakse tijekom visokoškolskog obrazovanja.

Što nas ovdje muči? To je opet pitanje odgovornosti. Ako ste se upisali za tehničara za elektroniku, cilj je bio steći upravo tu kvalifikaciju. Što ako po stjecanju kvalifikacije tehničara za elektroniku želite studirati medicinu? Svima bi trebalo biti jasno da je potrebno nadopuniti svoje bazično znanje, kako biste uopće došli u situaciju za konkuriranje za upis na Medicinski fakultet. Pitanje je i ako upišete fakultet na taj način, a niste radili na sebi tijekom četiri godine, koliko ćete moći kvalitetno svladavati predmete koji su ključni za upisani fakultet. Nelogično je i protivno pravilima struke da smo u RH napravili prohodnost svima na sve s jedne strane, a onemogućili nastavak specijalističkog obrazovanja u temeljnom području s ostvarenim rezultatima u struci. To je ustvari besmisleno i time u velikoj mjeri gubimo ljudske resurse u RH.

Zanimljiva je i situacija s razinama ispita. S obzirom da je to moguće, događa se da učenici iz matematičke gimnazije biraju polaganje ispita iz matematike na osnovnoj razini. Totalno nelogično i nešto što bi trebalo ukinuti. Postavlja se pitanje što je netko radio četiri godine u matematičkoj gimnaziji kada nije ni matematiku, koja mu je bila najosnovniji predmet svladao do više razine. Vjerojatno je u tijeku obrazovanja shvatio da ne želi ići u tom smjeru, mijenja područje interesa, matematika mu u tom području nije ni potrebna, te odabire na maturi osnovnu razinu.

Na ovaj način dolazimo do jedne apsurdne situacije, jer silnom željom da podiđemo svima, radimo svima medvjeđu uslugu. Učenici se upisuju gdje stignu, uglavnom ne uspijevaju tijekom studiranja jer nemaju predznanja ili motiva, troši se novac poreznih obveznika i roditelja, studenti odustaju i što je najgore gube samopouzdanje i za ono za što jesu, samo zato što to nisu niti probali. Trebalo bi jasno i glasno reći, da svatko svojim upisom u srednju školu preuzima odgovornost za razvoj svoje karijere, te da ako želi promijeniti područje rada ili studirati nešto što mu nije bilo primarno područje obrazovanja u srednjoj školi, mora uložiti dodatnu energiju i rad. Svatko treba preuzeti odgovornost za svoje odabire, a ne stalno kriviti sustav i institucije. Mi u Hrvatskoj smo čak pretolerantni pa svatko sada misli ‘kakve ima veze što netko upiše, ako on to želi’. U nekoj drugoj zemlji, ako si završio strukovnu školu i stekao kvalifikaciju, a želiš promijeniti područje rada pri upisu na fakultet, od godinu do dvije je potrebno da se uopće možeš prijaviti i pokušati to drugo upisati.

Mi se sada ponašamo kao da su sve škole gimnazije, da svi trebaju i moraju studirati te da moraju imati jednaka prava na upis svih studija, bez obzira na sposobnosti, sklonosti, odabir srednje škole i uložen trud i rad tijekom srednjoškolskog obrazovanja . Dakle, jednostavno moramo shvatiti, odgovornost je na svakom pojedincu koji samostalno odabire srednju školu i u njoj se školuje. Onaj tko je upisao strukovnu školu odabire kao prvi cilj stjecanje strukovne kvalifikacije i ne može vršiti pritisak na sustav da školu koju je upisao pretvori u gimnaziju, jer to nije moguće. Strukovne škole mogu pojačano pripremati svoje učenike za DM ako su se tako predstavile učenicima prije upisa, ali svoju primarnu zadaću, obrazovanja za strukovnu kvalifikaciju moraju ispuniti bezuvjetno.

Roditelji moraju također toga biti svjesni. Imamo i roditelje koji djecu s posebnim potrebama guraju na škole i fakultete koje nisu u stanju završiti, da bi na kraju imali slučajeve djece koje zbog ambicija roditelja obolijevaju jer ne mogu izdržati pritisak obrazovanja koje za njih nije primjereno.
U Centru smo svjesni svoje odgovornosti za poboljšanja kvalitete ispita, informiranja svih o svim ispitima, ali konačna odgovornost za karijerni i profesionalni put ipak mora svaka osoba početi preuzimati za sebe.

Još jednom odgovor na to što je primarno državna matura? To je završetak gimnazijskog srednjoškolskog obrazovanja u Republici Hrvatskoj.

Ali u praksi, to je postao jedan veliki prijemni ispit. Spomenuli ste rekonceptualizaciju državne mature. Na jednoj tribini organiziranoj od strane NCVVO-a govorilo se o tome da 2022. godine neće ni postojati državna matura u ovom obliku, nego da će ju zamijeniti standardizirani ispiti. Ako sam dobro shvatio, a mogu to objasniti kroz primjer – lekcija logaritama iz matematike, NCVVO napravi ispit o toj nastavnoj cjelini, različit ovisno o tipu škole (op.a strukovna, opća, jezična, matematička), svi učenici rješavaju isti ispit logaritama. Je li to bila ta ideja?

Nisam to do sada čula, ali pretpostavljam da je zamjena mature sa standardiziranim ispitima više spomenuta kao mogućnost, ako sustav doraste do te razine zrelosti.

Kod standardiziranih ispita, moramo se vratiti na projekt banke zadataka. To je naš projekt koji treba stvoriti infrastrukturu, prvenstveno kako bi sve kvalitetne zadatke koje imamo, razdijelili po godinama učenja, predmetima i razinama, a vremenom ju nadopunjavali novim zadacima. Učenik bi sam mogao ući u područje logaritama kako bi napravio vježbu. Generirao bi se test i rezultat bi mu pokazao kakvo mu je znanje u tom trenutku te ga motivirao za daljnje vježbanje i učenje. Također bi nastavnici u cijeloj Hrvatskoj mogli generirati test kojim mogu provjeriti znanje svojih učenika, čime bi svi nastavnici za sve učenike u cijeloj Hrvatskoj imali ista očekivanja.

Na navedeni način bi svatko mogao znati u kojoj mjeri je dostigao tu razinu koju sustav očekuje na ispitu visokog rizika. Ne bih se usudila reći da je jedini instrument koji trenutno imamo, a da ujednačava kriterije kao što je državna matura, pametno ukinuti, dok ne razvijemo sve druge instrumente. A je li to 2022. godina? Kako se sada stvari odvijaju, ne bih rekla.

Možda je to bila ambiciozna želja stručnjaka koji su imali osjećaj da ćemo doći do te razine ujednačenosti i preuzimanja odgovornosti i slično, ali mislim da je toga potreban puno duži proces.

Čuo sam za jednu inicijativu koja dolazi s PMF-a, o uvođenju tri razine matematike, je li to došlo do vas?

Ne, nisam čula za to. Mi razmišljamo o ukidanju razina i o uvođenju jedne razine koja bi na kraju srednjoškolskog obrazovanja bila jedina moguća, ali za gimnazijske učenike. Razmišljamo i o certificiranju strukovnih kvalifikacija pri čemu bi se taj ispit sastojao od ispita znanja i ispita vještina u struci. Kao dodatak tim ispitima bi se mogli dodati ispiti općih predmeta na osnovnoj razini, čime bi dostigli strukovnu maturu.

Kako bi to bilo napravljeno?

Za zdravstvenu njegu sada već imamo ispit, teorijski, koji provodimo na početku pete godine obrazovanja. I njegov značaj sve više raste te se prepoznaje kod viših škola za medicinske sestre, ali dok nemate test vještina, koji opet treba ujednačiti za sve učenike koji pohađaju te medicinske programe ne možete govoriti o cjelovitom ispitu jer strukovnjaci se moraju ispitivati i preko vještina.

Znači, ide se u smjeru da strukovnjaci mogu preko takvih ispita nastaviti svoj obrazovni put?

Nadamo se da bi kvaliteta strukovnih ispita potaknula priznavanje rezultata tih ispita pri upisu. Svi fakulteti određuju svoje kriterije i pravila, koliko postotaka će uzeti od ocjena, mature i eventualnog dodatnog prijemnog ispita. Najbolje bi bilo kada bi se ispit za certificiranje strukovnih kvalifikacija nametnuo kvalitetom, umjesto da ga se uvodi nekim generalnim zakonom ili odlukom kao nametnutog institucijama višeg i visokog obrazovanja. Cilj nam je potaknuti visoko obrazovne institucije, da u svojoj struci počnu priznavati one koji su u struci izvrsni. To je ideja „bottom- up“ pristupa, gdje nije sve riješeno dekretom ili zakonom, nego se kvalitetom ispita i rezultatima radi na njihovom prihvaćanju.

Ono što smo do sada postigli je da svi učenici medicinskih škola, a njih je oko 1.200, koji se pet godina školuju za medicinsku sestru/tehničara opće njege, polažu ispit iz zdravstvene njege isti dan, pod jednakim uvjetima pisanja testa znanja. Time smo postigli ujednačavanje onoga što se uči u svim medicinskim školama, tj. svaki učenik ima jednaku priliku, svaki nastavnik zdravstvene njege i stručnih predmeta je osvijestio nužnu i potrebnu minimalnu razinu znanja.

Na sadašnji način, tamo gdje ne postoji ispit za struku, kvaliteta je onoliko koliko je nastavnika. Slikovito kada uspoređujemo što je kvaliteta koju treba učenik postići za isti predmet, 1 metar je kod nekog nastavnika 20 centimetra, a drugdje je 120 centimetara i pri tome svaki za sebe misli da je upravo to definirana kvaliteta. Negdje nastavnik učenike uopće nije motivirao da dostignu svoj puni potencijal, a negdje nastavnik frustrira učenike s onime što želi od njih, a i jedni i drugi su u pravu jer nismo dogovorili što je kvaliteta, tj. koliki je zapravo metar.

Znači, ne odustajemo od koncepta vanjskog vrednovanja i ujednačavanja normi?

Nipošto. Prvenstvena namjena sustava osiguranja kvalitete u obrazovanju koji želimo razviti nije birokratizacija, tehnokratizacija, maltretiranje i iživljavanje nad učenicima. Naprotiv, želimo napraviti instrumente i pozvati sve – nastavnike, roditelje, učenike pa na kraju i poslodavce za strukovno obrazovanje, da se svi uključe u razvoj i primjenu tih instrumenata. Da svi jednako vrijede te da svima bude jasno što je kvaliteta. Želimo doći do ispita koji više nisu visokog rizika, nego do sustava gdje učenik ima mogućnost četiri ili pet puta pisati test dok nije zadovoljan s njegovim rezultatom. Tako ćemo motivirati svakog učenika za kontirnuirano učenje i za ostvarivanje svog punog potencijala.

Zadatke za zdravstvenu njegu ne objavljujemo i te smo ispite potpuno standardizirali. Oni su zbog toga vrlo kvalitetni.

Želimo napraviti sustav vanjskog vrednovanja koji je motivirajući, a koji vam u tijeku procesa učenja daje povratnu informaciju gdje ste i koliko još morate raditi. Kada napišu državnu maturu, učenici odlaze iz predtercijarnog obrazovnog sustava, što smo s njima napravili, napravili smo. Možemo školi poslati informaciju koja s time može pomoći nastavnicima unaprijediti nastavu, ali navedeni učenici su otišli iz predtercijarnog sustava obrazovanja i za njih više u njemu ne možemo napraviti ništa.

Tko u školi dobije podatke o rezultatima mature? Pitam, zato što mi se nekoliko članova školskih odbora požalilo kako im ravnatelji ne ustupaju podatke, te da nemaju uvid u stanje u njihovoj školi, a odgovorni su za upravljanje. Je li to uopće moguće?

Ravnatelj kao i ispitni koordinator ima pristupnu šifru svim rezultatima koji se tiču njihove škole. Čak i pojedinačne od učenika. Na kraju krajeva, gdje se izdaju svjedodžbe? U školama, tako da svaka škola ima kompletnu sliku što se tiče svojih učenika. U domeni škole je zaštita podataka tako da osobne podatke ne bi trebao dobivati svatko. Školski odbori i osnivači imaju pravo na uvid u rezultate i mogu ih i od nas zatražiti kao i od škole, ali ne moraju nužno dobiti imena koja bi se vezala uz određeni rezultat. To ih vjerojatno niti ne zanima, nego generalna slika, odnosno ukupni rezultat škole iz godine u godinu. Škola im to ne samo da ne smije zabraniti, nego im treba i mora ustupiti. Jedino na što NCVVO upozorava škole, to je da su jednako kao i mi, dužni štititi osobne podatke učenika.

Osnivače želimo uključiti u proces vanjskog vrednovanja škola tako da budu dio tima vanjskog vrednovanja škola i da dobivaju sve izvještaje vezane uz školu. Na taj način bi bili upoznati sa svim prednostima i nedostacima u njoj. Ne želimo vanjskim vrednovanjem škola dovesti do represije i povećanih inspekcija. Naprotiv, motiv nam je prvenstveno škola dobije povratnu informaciju koliko objektivno procjenjuje svoj rad te da osnivač dobije osjećaj gdje i kako mu škole stoje, koliko se trude i rade na unapređenju svog rada i rezultata, koje su slabe točke i gdje treba pomoći da se stvari unaprijede. Sigurno i županije i gradovi žele bolje škole jer im je to garancija ostanka stanovništva u tom kraju.

Da zaključim s jednim dodatnim primjerom onoga što se događa na terenu. Imate nastavnike koji nisu ispitni koordinatori i oni se znaju žaliti kako ne mogu dobiti podatke u svojoj školi. Sad se opet vraćamo na to da su svi podaci u školi, te da škole izdaju svjedodžbe i znaju rezultat svakog učenika. Škola je ta koja treba odrediti, koje su to osobe od povjerenja, što trebaju potpisati kako bi dobili uvid u takve podatke i što ne treba distribuirati dalje.

Sigurno učenici koji su bliski s nastavnicima ne trebaju zakon, prisilu niti zabranu da bi svom nastavniku dotrčali i javili koliko su bili uspješni na maturi. Svaki nastavnik koji ima dobar odnos s učenicima je u situaciji da mu učenici jedva čekaju dojaviti rezultate. Tamo gdje postoji zdravi odnos između profesora i učenika, ravnatelja i profesora, uopće nema problema s podacima. Takve škole su ustanovile praksu o međusobnom informiranju i kako postupaju s podacima. Niti jednoj školi nije zabranjena distribucija podataka unutar škole, ali smo ih upozorili da su isto tako zaduženi za čuvanje osobnih podataka, što je slučaj i s podacima iz eMatice, a ne samo s ocjenama s državne mature.

NCVVO je posebno osjetljiv na rezultate državne mature jer smo vlasnici zbirke rezultata DM i Agencija za zaštitu osobnih podataka nas je upozorila da s time moramo biti pažljivi. Zato posebice upozoravamo škole da budu pažljive s rezultatima državne mature za koje smo mi odgovorni.

Ako učenik ima odgovornost upisa u srednju školu, i to će bitno utjecati na njegov život, zar ne bi učenik i javnost trebali imati uvid u generalne rezultate državne mature po školama. Da vas preduhitrim, vjerojatno ćete argumentirati da javnost to ne može znati jer ulazni podaci(op. ocjene iz osnovne škole) nisu usporedivi kao i to da bi teško bilo odrediti koja je škola uspješna ili ne. Ako neka škola ima 80 posto uspješnosti polaganja mature, taj rezultat se treba tumačiti kroz informacije o tome jesu li upisivali đake sa slabijim ocjenama koje su uspjeli podići na viši nivo, ili su upisivali 5.0 učenike koji su u srednjoj školi podbacili. S obzirom na to da CARNet u protekle tri godine provodi e-upise u srednje škole, kroz koje imamo točne podatke o prosječnoj ulaznosti u neku školu – Što sada NCVVO sprječava da objavi te generalne podatke po školama za cijelu javnost, te da se povežu s ocjenama iz osnovnih škola?

Čak i u slučaju poznavanja ocjena učenika pri upisu, nitko ne može točno odrediti u kojoj je mjeri rezultat učenika na kraju srednjoškolskog obrazovanja, rezultat rada škole ili instrukcija i dodatnih sadržaja plaćenih od roditelja. Jedino što se može iskazati je da li škola unapređuje svoj rad iz godine u godinu i da li su joj učenici danas bolji i zadovoljniji nego što su bili jučer. Na skupu u Norveškoj koji sam spominjala, kolege iz Finske i Njemačke su tražili da se napravi etički kodeks kojim će se zabraniti korištenje rezultata međunarodnih ispitivanja za rangiranje škola koje su bile dio uzorka.

Primjerice, Novi Zeland objavljuje rang škola, ali na osnovi sustava ponderiranja s obzirom na socijalni status regije iz koje škola dolazi, kako bi se probalo usporediti neusporedivo. Vi kažete da imamo ulazne ocjene iz škola, ali mi ne znamo kvalitetu tih ocjena i koliko one zbilja znače.

Problem je što nemamo standardizirane ispite ni u osnovnoj školi?

Tako je. Petica koja je došla iz jedne škole – što ona znači? Radila sam kao profesorica u Tehničkoj školi u Slavonskom Brodu te sam se prvih mjesec dana prvog razreda bavila snimanjem situacije, tj. kakvo je temeljno znanje učenika. Prema tome bih radila procjenu koliko u startu trebam uložiti u nadoknađivanje gradiva kako bi mogli početi pratiti srednjoškolsku nastavu u osnovama eletkrotehnike. Nemojte krivo misliti da se radilo o lošim učenicima jer smo upisivali i učenike koji su mogli ići u gimnaziju, ali su izabrali upisati tehničara za elektroniku, tehničara za mehatroniku ili elektrotehničara.

Tako smo mi profesori u toj školi imali učenike koji su dolazili s izvrsnim ocjenama, ali nisu znali pretvarati mjerne jedinice, objasniti što je proporcionalno i obrnuto proporcionalno, niti su znali rješavati najjednostavnije jednadžbe. Uopće više nisam gledala njihove ulazne ocjene, radila sam s njima inicijalni test i krenula tamo gdje su stvarno bili sa znanjem.

Je li onda dobro ono što je napravila XV. gimnazija u Zagrebu prošle godine, s uvođenjem prijemnog ispita koji nosi pet dodatnih bodova za upis? Taj ispit je pokazao veliku razliku u ulaznim znanjima i odmah su napravili filtraciju među učenicima. Je li to put ili bi trebali ići prema strukturiranijem vrednovanju tih škola? Jedna škola je to napravila, možda će druge krenuti ove godine tim primjerom, ali to zasad ostaju kao individualni pokušaji.

Ono što vidimo u Centru je da to prema pravilima struke također ne riješi problem. Kada vi dijagnosticirate problem na kraju balade, stvari vam i dalje ne funkcioniraju, pa se to ponovi i u narednim godinama. Nužno je da nacionalni ili međunarodni ispiti, koje koristimo ili bismo koristili u tijeku obrazovanja, obvezuju sustav u cjelini, ali i škole i nastavnike da na osnovi rezultata i povratnih informacija čine sve što je moguće kako bi se približavali standardu koji smo propisali te da motiviraju učenike da dosegnu dogovoreni i očekivani standard.

Time bismo počeli stvarati kulturu kvalitete i odgovornosti za dostizanje što boljih rezultata i na razini učenika, nastavnika, škole, roditelja i lokalne zajednice tj. svih koji u tome sudjeluju. Mi jesmo daleko od Finske, što se tiče preuzimanja odgovornosti za dostizanje kvalitete i to je jedan generalni problem.

U tom smislu uvođenje standardiziranih mjerila za cijelu Hrvatsku ima smisla i opravdanje. Ipak sam što se tiče osnovne škole, prije pristalica provođenja nacionalnih ispita i korištenja banke zadataka kako sam ranije navela u svrhu kontinuiranog učenja, od uvođenja male mature. Radije bih podržala rješenja koja kontinuiramo poboljšavaju obrazovanje od onih koji konstatiraju post festum što smo propustili. I sada se na fakultete učenici upisuju s državnom maturom, ali i s ocjenama iz škole. U ovom trenutku analiziramo rezultate upitnika koje smo proveli u srednjim školama kako bismo vidjeli što se promijenilo u načinu poučavanja od uvođenja mature i jesu li nastavnici, sukladno rezultatu koje postižu njihovi učenici, nešto promijenili.

To je sada u tijeku, hoće li to biti javno prezentirani rezultati?

Svakako ćemo objaviti neke generalne zaključke i rezultate. To je više istraživanje za nas u sustavu, kako bi mogli sastaviti još kvalitetnije ispite. Definitivno ćemo imati povratne informacije što se događa u školama. To je također nešto što se može koristiti pri samovrednovanju i vanjskom vrednovanju škola. U vanjskom vrednovanju škola, među prvim pitanjima, osim naravno kako su implementirani neki budući kurikulumi, bilo bi što ste činili u odnosu na rezultate ispita sa svojim radom kako bi unaprijedili rad s učenicima.

Kroz razgovor smo dijagnosticirali neke probleme u našem školstvu, od infrastrukture do neujednačenosti kriterija i poimanja kvalitete. Kako vi vidite idealnu sliku našeg školstva? Kako je vidi NCVVO?

U NCVVO-u smo svjesni sljedeće stvari. Ako definirate kvalitetu i ako imate instrumente s kojima možete provjeriti koliko se propisana kvaliteta dostiže, za sve jednako, to je najbrži put da se sustav počne mijenjati. Dok se rade samo neki sporadični inputi ili sustavne promjene koje ne obvezuju, nažalost sustav se ne mijenja. Npr. ako promotrimo usavršavanje nastavnika, ulože se ogromni novci, potroši se ogroman broj sati usavršavanja, ali nitko ne ispituje što se dogodi nakon toga. Isto tako smo proveli već tri ciklusa PISA istraživanja, kroz koja smo svake tri godine ispitali što se dogodilo s našim učenicima, ali ništa ne poduzmemo u međuvremenu pa se postavlja pitanje ima li uopće potrebe za novim ciklusom istraživanja. Ako se ništa u procesu učenja nije promijenilo, što ispitujemo?

Ono sa čime mi u Centru možemo pomoći, to je da sa snagama i kapacitetom koje imamo stvarajući mreže naših vanjskih suradnika od najboljih u sustavu, stvorimo kriterije kvalitete kako u području ishoda učenja na svim razinama i vrstama predtercijranog obrazovanja, tako i u području kvalitete škola, nastavnika i učitelja. Definirajmo što su kvalitetna škola i rezultati kvalitetnog obrazovanja tj, kao što sada imamo državnu maturu na završetku gimnazijskog programa, tako isto propišimo kvalitetu za strukovno obrazovanje i certificiranje strukovnih kvalifikacija. Napravimo banku zadataka pomoću koje bi učenici, nastavnici i škole bili motivirani učiti rješavanjem generiranih testova iz banke zadataka čime bi dobili povratnu informaciju gdje su s određenim znanjem u nekom polju. Svakako je nužno i licenciranje i relicenciranje ravnatelja i učitelja u budućnosti, tj. izdavanje licence prema propisanom i dogovorenom. Dakle, trebamo usuglasiti sa svim dionicima što je to kvaliteta u obrazovanju, razviti instrumente za mjerenje kvalitete s najboljima u sustavu pa onda to zajedno s njima to dosljedno primjeniti. Ako bi se to dogodilo, sustav obrazovanja bi se počeo vrlo brzo mijenjati, iako moramo biti svjesni da bi prvih par godina bilo jako bolno.

Zašto bi bilo bolno?

Zato što su neki dijelovi sustava obrazovanja na jako niskoj razini izvedbe, a da toga uopće nisu svjesni. Mi imamo izvrsnih primjera pojedinačnih nastavnika, učenika i škola, ali sustavno, imamo dosta problematičnih točaka. Uostalom, uzmite kvalitetu upisa u srednje škole, uzmite sa čime učenik sada dolazi na fakultet. Na državnoj maturi smo minimalne razine koje su dovoljne za prolazak, poprilično spustili. Ako bismo definirali što je kvaliteta i odlučno provodili instrumente za osiguranje kvalitete, u prvom trenutku bi to bilo dosta bolno. Ali, uzdam se u kvalitetu naših nastavnika i ravnatelja koji kada im se da do znanja da više nema vrludanja, te da će netko stvarno inzistirati na propisanoj kvaliteti, budu motivirani i naprave dobar posao. Uz to, naši učenici su vrlo sposobni i inteligentni te vrlo velikog potencijala. Tu ne mislim samo na darovite, nego na prosječnu populaciju.

Mi bismo sustavom vanjskog vrednovanja saznali koje su najbolje škole, a ne bi etiketirali one koje su loše. Neuspješnim školama možemo jasno dati do znanja koje su im loše točke te da moraju nešto učiniti po tom pitanju. Možda bi nakon nekog perioda, ako ništa ne budu radili na sebi, to javno obznanili, ali ćemo prvenstveno znati koji su izvrsni nastavnici i škole, gdje se izvrsno radi, gdje vrijedi otići po savjet i na učenje. U vrlo kratkom vremenu bi se naš sustav resetirao i potpuno prebacio u jednu novu zonu kvalitete. Potencijal imamo, a s instrumentima koje bi NCVVO razvio, itekako bismo mogli pomoći svima da zajedno razvijemo kulturu kvalitete. Za sve navedeno je ključna politička volja i odluka. Za razvoj sustava kvalitete u obrazovanju svatko u svom djelokrugu rada morati početi preuzimati odgovornost, od učenika, nastavnika, škole, lokalne zajednice, svake institucije, te ministarstva na krovu svega. Svi će morati preuzeti dio odgovornosti jer će se rezultati vrlo jasno vidjeti, ima li ih ili nema.

Dok govorimo o odgovornosti u društvu, imamo primjer jednog znanstvenika koji je prepoznao svoju odgovornost i maturantu s najboljim rezultatima iz matematike i fizike na ispitima državne mature daje nagradu. Meni je čudno da se nisu javili i drugi za druga područja, jer imam dojam da on to nije htio privatizirati za sebe, nego je svojim primjerom htio pokazati drugima da i oni mogu doći i nagraditi one najbolje ne samo s financijama, nego i s određenom medijskom pozornosti. Međutim, to se nije dogodilo, i dalje govorimo o tom jednome. Ne bi bilo bunta da dođe netko i kaže da će on nagraditi nekog iz engleskog ili hrvatskog. Kako vi gledate na to? Razumijem da je problematično što 12 posto maturanata gubi pinove, ali učenici isto tako nisu motivirani u ovom sustavu, kakve im primjere šaljemo, ako postoji samo jedna osoba koja je odlučila nagraditi maturante u određenom području. Gdje su ostali? Teško ćemo promijeniti stanje sa 12 posto, ako učenike ne privučemo s pozitivnijim slikama o najboljima te da im to bude dodatna motivacija.

Slažem se, ali tu imate dvije strane medalje. Odgovornost društva nije samo u nagrađivanju, nego i u stvaranju društva u kojem svatko tko uči i trudi se, može pronaći svoje mjesto pod suncem i živjeti od svog rada. To je najvažnija motivacija. Vjerujem kada bi se društvo pokrenulo u tom smislu, da ne biste morali puno učenicima objašnjavati, a druga stvar, što je to zapravo najbolji maturant?

Dakle, vi možete reći ovako – nagrađuju se maturanti koji su najveći broj ispita najbolje riješili, ali može se diskutirati jesu li to stvarno najbolji maturanti. Predavala sam u školi gdje smo imali učenike čiji se roditelji premišljaju hoće li uopće upisati svoje dijete u školu, jer srednjoškolsko obrazovanje nije obvezno, pa čim učenik ima probleme, oni bi njega najradije ispisali. Tu nema govora o podršci roditelja koji bi plaćali dodatne instrukcije. Sada dolazimo do onoga pitanja za školu i učenika – Što je to najbolje? Je li to onaj apsolutno najbolji ili je to onaj koji je napravio najveći skok, pomak i poboljšanje?

Uzmite za primjer učenika koji je invalid i učenika koji može dobro trčati. Invalid s protezama počne trčati i napravi određen rezultat, a prije toga nije uopće mogao trčati. Drugi ima fizičke predispozicije da skoro niti ne treba trenirati da istrči dobar rezultat. I sada je taj apsolutno najbolji s malo uložene energije u odnosu na druge, a učenik invalid je uložio ogromnu energiju kako bi ostvario svoj rezultat koji je na kraju lošiji. Za mene je daleko veći uspjeh njega, nego onog rođenog s dobrim predispozicijama.

Uzmite sada te učenike koji se nagrađuju na maturi. Svakako se slažem da je dobro nagraditi one koji su uspjeli napraviti vrhunski rezultat, ali bi trebalo vidjeti i koliko je njih imalo plaćene sate instrukcija, tj. tko je išao u školu, a tko zapravo u dopisnu školu tj. koja škola je učeniku dala sve što mu je trebalo dati i koji učenik je sve što je postigao, postigao svojim redovnim radom u školi.

Nagrada je jedan instrument, mehanizam motivacije, ali on apsolutno nije dovoljan. Posebno treba potaknuti i pohvaliti učenike koji u teškim i gotovo nemogućim uvjetima za život uspijevaju postići rezultat. Možda nisu stopostotni, ali su izvrsni u odnosu na okolnosti u kojima su živjeli. To je nešto što bih daleko više isticala i nagrađivala. U redu, vaše pitanje mi jest logično i jasno, te treba imati i motivaciju u obliku nagrade za izvrsne. Kada bi se društvo uključilo više s dodatnim nagradama, to bi bio i pokazatelj da postoje oni koji žele stipendirati i zapošljavati vrijedne i odgovorne. To bi bila prava motivacija, pravo vrednovanje uspjeha i rada koje je potrebno istaknut i nagraditi.

Prije dvije godine dogodila se krađa ispita, prošle godine se podigla razina sigurnosti, što se radi za ovu godinu?

Razina sigurnosti se diže za još jedan nivo. Sve ono što smo usvojili za prošlu godinu, toga se držimo, ali nastavljamo dalje. Mi nismo stručnjaci za sigurnost, te nam je 2015. postalo jasno da imamo jako puno sigurnosnih propusta. Savjetovali smo se s institucijama koje se bave sigurnošću i zaštitom pa smo s renomiranom kućom za sigurnost napravili studiju sigurnosti. Prvo smo poduzeli sve što je bilo moguće za tehničku sigurnost unutar naših prostora. Postavili smo vrlo moderan sustav kamera, čuvamo snimke godinu dana, a i stručnjaci povremeno dođe u kontrolu kamera i snimki.

Preselili smo se u prostor u kojem je podignuta sigurnost na način da se ispiti rade u sobama koje su u potpunosti zatvorene, u kojima nema interneta ni mobitela, u kojima je pojačana zvučna izolacija, kompjuteri na kojima se rade ispiti su potpuno offline i zatvoreni u sefu, te se uzimaju samo za potrebe pisanja kada to radi skupina. Zatim, što se tiče sustava evidentiranja ulaska i izlaska s karticama, prati se kretanje svake osobe u Centru. Nemaju sve zaposlene osobe pristup u sve dijelove Centra.

Znači li to da Vi ne možete ući u te prostore gdje se rade ispiti?

Mogu, jer sam odgovorna za sve, ali apsolutno ne ulazim niti u jedan prostor bez osobe koja je odgovorna za taj prostor. Insinuiralo se prošle godine u medijima da sam ugrozila ispite, a ni tada nisam ušla u prostor bez odgovorne osobe. Najavila sam se osobama koje su bile tamo, one su uklonile sve dokumente koje ne bih trebala vidjeti, te sam se u njihovu prisustvu potpisala da sam ušla. Kamera je također to sve snimila. Kao najodgovornija osoba za sigurnost, sigurno bih bila zadnja osoba koja bih kršila uspostavljena pravila. Cijeli taj slučaj se dogodio jer se jedan gospodin lažno predstavljao kao član saborskog Odbora za obrazovane, znanost i kulturu, te sam mu htjela pokazati prostor Centra, ali i tada je poštivana sva procedura.

Ispite vidim tek kada ih vidi ostatak Hrvatske, jer se niti ne želim opterećivati s njima. Jedino čemu sada imam pristup malo ranije od svih, su esejski zadaci od kojih odabirem onaj za provedbu u dogovoru s malim timom iz Centra i to neposredno prije početka pisanja. Esejski zadaci su u sefu, ima ih nekoliko puta više nego što ih je bilo prije. Njih zna koordinatorica koja je radila sa skupinom koja ih je pripremila, ali ona ne odlučuje o tome što će biti odabrano, nego odlučuju osobe koje ispite nisu vidjele do tada. U noći prije esejskog zadatka se skuplja tim. Odabrani esej se tek tada prelama, čak ni osoba koja ih prelama ne vidi eseje prije. Tekst je lektoriran i pripremljen, kao i za ostale ispite. Generalno mali broj ljudi je u dodiru s ispitima. Ako bi došlo do nekog problema ili sumnji u curenje, zna se točno koji ljudi imaju pristup tim ispitima i mogu vam reći da je njih izuzetno malo.

Esej šaljemo školama 15 minuta prije početka pisanja, a škole ga onda printaju.

To je jedino što se ne šalje u škole poštom ili kombijima?

Pošaljemo kompletan potreban materijal, ali sami zadatak eseja ne.

Sljedeće što smo napravili je vezano uz pakiranje ispita. Osobe koje pakiraju ispite više ne mogu biti studenti. Za pakiranje i raspakiravanje radimo natječaje, potom i intervjue, pregledavamo CV-je, tražimo potvrdu o nekažnjavanju i potpisivanje izjave o tajnosti unaprijed. Legitimiranje svih osoba koje rade na navedenom poslovima je na dnevnoj bazi od strane zaštitara te više nitko ne može bez tog procesa ući u prostor za pakiranje ili raspakiravanje ispita.

Svi su upoznati s pravilima za sigurnost, jer imamo posebne edukacije samo o tome. Što se tiče samog pakiranja, to mora ostati poslovna tajna, ali to se također radi u apsolutno zaštićenom prostoru sa svim vrstama nadzora. Od video nadzora, zaštitarske službe pa i dodatnih pravila koje smo uspostavili.

Sa stajališta tehnike, ljudi i procedura smo sve podigli na višu razinu. Izradili smo dokumente koji se tiču procedura čitavog procesa provedbe DM. Kao zadnje bih napomenula da smo unajmili privatnog istražitelja koji profesionalno prati rizike za maturu. Na taj način smo se dodatno zaštitili.
Ove godine, kao i prethodne, smo zamolili policiju da pošalje svoje kvartovske policajce u ophodnju škola u kojima se nalaze ispiti. Prošle godine su oni pregledavali i prostore unutar škola u kojima se nalaze ispiti te davali upute školama što dodatno napraviti po pitanju zaštite prostora. Zahvaljujući tome, prošle godine nisu ni dnevnici u školama ukradeni. Ponovili smo i poziv na suradnju CARNet-u i HEP-u, vezano uz dostavljanje eseja. Inače vezano za dostavljanje eseja imamo sedam razina backupa kako bismo osigurali da esejski zadatak dođe na vrijeme u sve škole, jer je i to svojevrsni izazov.

Još treba reći da ispiti iz tiska dolaze zatvoreni u zaštitnim folijama, čime je dodatno povećana sigurnost ispita i smanjen rizik.

Hoćete li se kandidirati za novi mandat, želite li to?

Kako sada stoje stvari, neću se kandidirati.

Nećete se kandidirati?

Tako se osjećam u ovome trenutku. Potrebno je stvoriti okruženju u kojem možemo realizirati planirane i izrađene projekte Centra (Banka zadataka, Certificiranje strukovnih kvalifikacija, Vanjsko vrednovanje škola i Licenciranje ravnatelja). Ne zanima me da budem ravnateljica samo da bih bila ravnateljica. Zanima me jedino ako mogu realizirati ono o čemu smo razgovarali, ako možemo pomoći da se sustav počne mijenjati. Centar sam ne može promijeniti sustav, potrebna je suradnja s dionicima, pogotovo s ministarstvom i agencijama te politička odluka da se stvari, koje mi mislimo da se trebaju napraviti, naprave.

Znači, još finalnu odluku niste donijeli?

Nisam, ako se stvore uvjeti da se može ići u te projekte koje smo planirali te da se može djelovati na sustav, onda je to meni izazov koji bih s radošću prihvatila. Ako ne može, onda je ovo najviše što sam mogla napraviti u ovim okolnostima. S druge strane je pitanje, s obzirom na to da nisam stranačka osoba i da sam u potpunosti apolitična, da li bi samo kao stručnjak, mogla imati dovoljno političke potpore koja bi u sljedećoj fazi razvoja bila nužna.

Odgovori